—

poništi Odluku Vijeća (ZVSP) 2018/141 od 29. siječnja 2018. o izmjeni Odluke 2011/72/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Tunisu (SL 2018., L 25, str. 38.) i Odluku Vijeća (ZVSP) 2019/135 od 28. siječnja 2019. o izmjeni Odluke Vijeća 2011/72/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Tunisu (SL 2019., L 25, str. 23.) u dijelu u kojem se te odluke odnose na tužitelja;

—

naloži Vijeću snošenje troškova postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članaka 31., 46. i 55. Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije. U tom pogledu tužitelj tvrdi da se, u skladu s tim odredbama, privremena mjera zamrzavanja i konfiskacije mora temeljiti ili na odluci države stranke ili na izjavi o relevantnim činjenicama iste te države stranke uz opis zatraženih radnji. Međutim, prema njegovu mišljenju, mjere ograničavanja su naložene i produljene bez makar i kratke izjave o činjenicama koje se tužitelju stavljaju na teret. Štoviše, Tunis ne traži održavanje pobijanih mjera ograničavanja na snazi.

2.

Drugi tužbeni razlog temelji se na očitoj pogrešci u ocjeni Vijeća jer je smatralo da nije dužno uzeti u obzir dokaze koje je tužitelj dostavio i argumente koje je on iznio niti je htjelo napraviti dodatne provjere pri tuniškim tijelima, iako su navedeni dokazi i argumenti takve prirode da mogu potaknuti legitimne sumnje o pouzdanosti dostavljenih podataka.

3.

Treći tužbeni razlog temelji se na zlouporabi ovlasti koju je počinilo Vijeće jer pomaže tuniškim tijelima čiji je jedini cilj opravdati nepravednu i nezakonitu pljačku tužiteljevih dobara, a da se tužitelj pritom nije mogao braniti ni podnijeti pravni lijek.