Libija1
0 likes746 views
Dokument analizira medijsku propagandu i stvarne uzroke vojne intervencije NATO-a u Libiji, naglašavajući Gadafijev ekonomski i politički model koji je uključivao stvaranje islamskog zlatnog dinara i razvoj sistema bez kamata. Također se raspravlja o ambicioznom projektu 'Velika umjetna rijeka' koji bi omogućio Libiji kontrolu nad vodenim resursima i samoodrživu poljoprivredu, što se smatra prijetnjom zapadnim bankarskim interesima. Autor sugerira da su intervencije usmjerene na očuvanje globalnog robovlasničkog sustava i suzbijanje alternativnih ekonomskih modela.
Libija1
- 1. LIBIJA moć medija i genocid zločinačke organizacije NATO (ili: ZAŠTO JE LIBIJA MORALA PASTI) Neposredno nakon pisanja prošlog posta koji je govorio o neredima u Londonu, spontano sam naišao do obilja informacija o događajima u Libiji, koje sam istoga trena odlučio podijeliti s posjetiteljima ovoga bloga i time privremeno odgoditi sve planirane teme. Razmjeri zavjere koju kuju mediji protiv čovjeka su uistinu otišli veoma daleko. Kada bi ste uvidjeli koliko su naši mediji i sve odreda televizijske kuće, od HRT-a, RTL-a, NOVE TV pa na dalje, sljedbe medijske politike kakva se propagira na zapadu i u europi, i što takva politika čini, siguran sam da više ne biste upalili TV i dnevnik. Uistinu, ovakvo pranje mozga možda je krajnji bezobrazluk i ono vrijeđa ljudsku inteligenciju. Ako je uopće nešto inteligencije ostalo u glavama kroz dugogodišnje pranje mozga pred TV-om. Svjedoci smo velike medijske fame o zbivanju u Libiji i pobunjenicima koji su se digli protiv diktatora Gadafija kako bi svrgnuli njegovu vlast, dali slobodu narodu te uspostavili demokraciju. Na putu ostvarenja pravde stoji prepreka; odred Gadafijeve vojske naoružane do zubi, koja nemilosrdno straši narod paležima, klanjem nevinih civila, silovanjima, bombardiranjem gradova, itd. S obzirom da pobunjenici nisu mogli sami protiv ovakve nemilosrdne vojske, nastupio je NATO s svojom vojnom intervencijom, kako bi obuzdala krvoločnu Gadafijevu vojsku. To je priča koju vam prodaju mediji. Što vam to mediji ne govore? Jedno je nezaobilazna istina; Libija je pod vodstvom Moamera el Gadafija “tiranina i luđaka”, kako ga prozivaju na Zapadu (pa time i u našim guzičarskim pro-zapadnjačkim medijima), postala najbogatija afrička država potpuno samostalna i spremna da uvede novu monetu u trgovini sa naftom- islamski zlatni dinar i beskamatne kredite (čemu MMF neće imati pristup). U Libiji je najstrože zabranjeno davati kredit sa kamatom (da budemo precizniji, u Libije nije moralno uzimati kamatu na pozajmkjeni novac dok u prozapadnjačkim zemljama banke generiraju sve svoje prihode upravo na kamati). Islamski dinar bi zato bio veoma stabilna moneta, a beskamatni krediti bi bili veoma poticajni. Ovim novcem, kojeg je Libija zaradila od nafte, Gadafi je marljivo kupovao i zlato. Koliko točno ima zlata u Libiji niko ne zna. MMF procjenjuje da imaju oko 4,6 miliona unci, a to je blizu 144 tone. To na tržištu trenutno vrijedi preko 6 milijardi dolara. I Libija ga najvećim dijelom čuva u svojim sefovima u Libiji, a ne u Švicarskoj, kao što to moraju ostale porobljene zemlje. Osnutkom islamskog zlatnog dinara, svi koji žele afričku naftu morali bi prvo kupiti ovaj novac. Što bi se tada dogodilo? Nesumnjivo bi Gadafi preuzeo bankarski tron Rothschildima. Tako si je Gadafi automatski prisvojio do sada već dva neprijatelja. To su SAD, koje su zadobile žestoki udar već samom idejom o stvaranju nove monete, jer time SAD više ne bi mogle kupovati naftu od afričkih zemalja špekulativnim novcem. Tu su i potom Rothschildi, koji su s svog bankarskog trona uvidjeli jakog konkurenta koji je veoma sposoban preuzeti njihov biznis. Isti je Gadafi Rothchildima već preuzeo Kinu koja je postala njegov strateški partner i veliko tržište. Moemer el Gadafi je veoma ubrzo ujedinio i sva plemena, posebno dvije velike libijske etničke grupe zbog kojih je Libija uvijek morala biti podijeljena na dva administrativna 1
- 2. dijela. Gadafi je napravio jaku unitarnu državu. Naftne ugovore sa stranim kompanijama je napravio tako da je najveći dio novca od nafte ostajao Libiji i to na korist narodu, tako što je glavna naftna kompanija bila 100 posto u vlasništvu države. Proizvodnju nafte sveo je na samo jedan dolar po barelu, dok je kod drugih zemalja cijena išla i preko 100 dolara. Ogromnu zaradu od nafte Gadafi je koristio za kupovinu oružja i formiranje vojske, što su i drugi radili i u čemu im je Zapad obilato pomagao uzimajući im tako dobar dio novca od prodane nafte. Da bi shvatili način Gadafijeve vladavine, moramo nešto reći o robovlasničkom sistemu. Danas u školama, dječica na satu povijesti uče, da je zlokobno robovlasničko društvo odavno iskorijenjeno. Nasuprot tome, to je potpuna laž. Da se razumijemo, ja ne podržavam niti jedan oblik hijerarhijskog sistema, pa pogotovo robovlasničko, no ovdje smo da ustanovimo u kojem su sve obliku robovlasnički sistemu postojali i u kakvima postoje danas. Činjenica jest da su u povijesti postojali feudalci, koji su svojim ´robovima´ omogućavali bogat život u izobilju. Oni su brinuli za svoju radnu snagu i osiguravali im siguran dom, sigurnost za njihovu obitelj pa i besplatnu hranu za cijeli život – a to je ono što su mnogi ljudi tada željeli. No današnje "slobodarsko" i "demokratsko" društvo je nastalo u trenutku kada se jedan generalni vlastelinski kartel odlučio skloniti iz javnog života kako njegovi robovi više ne bi morali gledati u kakvoj raskoši on živi. Takva hijerarhija je više bila ne prihvatljiva u modernom svijetu, i to je inzistiralo na tome da se ona prikrije, te da ljudi ostanu robovi koji žive u iluziji da su slobodni. Ista moderna vlastela, modernih feudalaca, koje možemo nazivati bankarskim obiteljima (nekoć trgovcima) i poznatim elitistima, sebi je omogućila špekulativnu trgovinu – zamijenila je zlato za papirne priznanice, i nije vezana ni za jednu zemlju. Danas tako živimo. Njihov teritorij su sve zemlje i svi posijedi na kojima trguju, a to je praktički cijeli svijet. Još jedna verzija korporatizma. Ljudi misle da se robovlasništvo iskorijenilo, no svi smo još uvijek vlasništvo feudalaca. Ovaj trgovački kartel formiran od venecijanskih srednjevjekovnih trgovaca uspio je u periodu od nekoliko stotina godina najmoćnijim ekonomijama svijeta nametnuti kao legalno sredstvo plaćanja svoje papirne priznanice, odnosno novac koji oni plasiraju i iza koga odavno ne stoji ni zlato niti bilo koje druge vrijednosti. Prodajom ove izmišljene vrijednosti (spekulativnog novca) oni su milijarde ljudi širom svijeta teško zadužili i praktično porobili. Mnogima je jasno da je SAD najveća robovlasnička plantaža. Ova zemlja je i na ivici bankrota, jer ima takozvani nacionalni dug preko 14 trilijuna dolara i nije u stanju plaćati robu koju uvozi iz drugih zemalja. Iako imaju i sirovine, tehnologiju i radnu snagu, u posljednjih 60 godina konstantno ratuju po čitavom svijetu, od toga nisu ostvarile nikakvu dobit. Sva dobit je otišla privatnim korporacijama. Nakon što su SAD početkom 70-ih godina već jednom 2
- 3. bankrotirale, dolar je postao vezan za naftu, a “američko” zlato koje je nakon 2. svjetskog rata izliveno iz čitavog sveta, posebno od poražene Njemačke, postepeno je odlazilo u švicarske banke gdje ga sada katolička crkva, najveći dilerski kartel zlata u svijetu, kontrolira i prodaje kome hoće. Već i prosječno inteligentni ljudi shvaćaju da su samo obično roblje, te da su političke priče o “ljudskim pravima", "slobodama" i "demokraciji” najobičnija farsa. Tako se i SAD kao najveća robovlasnička kolonija medijski prikazuje kao "najdemokratskija zemlja na svijetu". Ona to i jest, jer "demokracija" je u praksi postala paravan za pljačku i teror. Kako bi zaokružili priču, sve se vraća na Gadafija, koji je stvarni vlastelin države Libije. To da je on vlastelin se ne skriva, već je to opće poznata stvar. On je u praksu sproveo one načine funkcioniranja feudalnih vlastela kakve su postojale u povijesti. Njegov kartel mudro upravlja državnim resursima, i sve vraća nazad u državu i bogati ju, od čega najveću dobit ima sam narod. Onako kako to moderno vlastelinstvo ne čini. Stoga je pala odluka da se Gadafija ´upozori´, da se skloni iz biznisa i da izbaci iz glave ideju sa pravljenjem novog monetarnog fonda. Takav način vlastelinstva se ne uklapa u globalnu slagalicu robovlasničkog sistema, tim više jer Afrika mora ostati zemlja porobljena na moderan način. A Gadafi, umjesto da je pokleknuo prijetnjama, nametnuo je sebe kao revolucionara i lidera čitave Afrike! Priča ide dalje… Man-made river projekt Gdje ima nafte ima i vode jer se i jedno i drugo stvara duboko u unutrašnjosti zemljine kore. Čitava planeta se praktično stalno puni vodom, ali ona ne izlazi uvijek na površinu (što zavisi i od telurskih struja) već može ostati milionima godina zarobljena duboko pod stijenama. Takva vodena skladišta duboko pod zemljom se nazivaju akviferi. 1959. godine je otkriveno da Libija sa skoro dvije trećine svoje teritorije leži na ogromnim akviferima. Po procjeni stručnjaka ovi akviferi u Sahari sadrže 10 do 12 tisuća kubnih kilometara vode i ona se nalazi 600 metara duboko pod zemljom. Dakle, Sahara leži na vodi. Akviferi se nalaze i u Čadu, Sudanu, Nigeru, kao i Egiptu. Potrebno je samo iskopati bunare i cjevovodom transportirati vodu gdje treba. S obzirom da je Libiji voda prijeko potrebna jer ima veoma male obradive površine (oko 1% od čitavog teritorija) bilo je potrebno transportirati ju. No voda se nalazi točno ispod pustinjskog dijela zemlje na jugu, dok 95% stanovništva živi u priobalnom dijelu. Tako se Gadafi odlučio na još jedan potez koji je bio posljednji okidač za konačnu intervenciju svjetskih bankara i korporatista u ovu priču. Dosta je bilo i toga da im Gadafi oduzima tržište, posao, ne poštuje njihova pravila igre, već će se sada odvažiti i na kontrolu vodenih resursa, koji su na piku američkim kolonijalistima posljednje desetljeće, te će preuzeti i veliki dio trgovine poljoprivredom. Za transport ove velike količine vode iz akfera potreban je cjevovod od oko 3900 kilometara. To je više nego što je cijela zapadna Evropa. Projekt je nazvan Velika umjetna rijeka (Great man-made river project). Projekt je zamišljen da se radi 26 godina u četiri faze. Dvije su već završene, a treća faza je spajanje ove dvije. Libija namjerava na ovaj način dobiti 160 000 hektara obradivog 3
- 4. zemljišta. Oko 70 posto vode iz akvfera je namijenjeno za poljoprivredu, dok će ostatak ići u gradove. Za industriju, prema planu vlade, nije namijenjeno ništa jer je voda previše kvalitetna. Oko 3700 kilometara puta je već napravljeno. U prilogu se nalaze fotografije cilindara i snimaka iz zraka koji prikazuju cijevi, to je nešto što je sasvim javna i poznata stvar javnosti u Libiji, a što su naši mediji potpuno zaobišli. Oko 1300 bunara će biti izbušeno koji bi trebalo da daju 6,5 miliona kubnih metara vode dnevno. Na ovaj način bi se vodom snabdijevali Bengazi, Tripoli, Brega, Sirta i ogromne poljoprivredne površine. Količina vode u akveferima je procijenjena na količinu vode u Nilu koja protekne za 200 godina. Pojedini stučnjaci sa Zapada, međutim, procjenjuju da će se ovaj prirodni rezervoar iscrpiti za 50 godina, dok drugi smatraju da će voda trajati preko 4000 godina. Unatoč tome što na provođenju ovog plana radi samo Libijska radna snaga, tehnologija cjevovoda je uvedena i iz Njemačke, i angažirane su mnoge strane komisije iz Južne Koreje, Turske, Njemačke, Japana, Filipina, a pozvana je na suradnju i Britanija. Libijci će svoje iskustvo definitivno prezentirati drugim afričkim zemljama koje također leže na akviferima. Cilj Libije je s vremenom potpuno zadovolji svoje potrebe za usjevima, a Libijci onda planiraju sa proizvodnjom ući na Evropsko tržište. To bi bio globalni napredak cijelog kontinenta, koji ne samo da bi ih unaprijedio na području poljoprivrede, već bi s time došla u paketu i sve ostale beneficije, kao i opći rapidni društveni razvoj. Čitava investicija treba koštati oko 33 milijardi dolara, s tim da će vjerojatno biti skuplje (ako ikada bude završena). Bitna stvar jest da je financiranje do sada vršeno isključivo državnim beskamatnim kreditom koji je dala libijska centralna banka. Dakle, MMF i Svjetska banka su potpuno zaobiđeni!!! Možete već da zamislite kako je to Rothschild i ostala bankarska elita ekipa teško prihvatila. Toliko teško da se o ovom libijskom geostrateškom projektu na Zapadu jedva zna. Mediji su ga jednostavno ignorirali. Dakle, Gadafi je potpuno zaobišao MMF i Svjetsku banku, Libija ima cilj snabdjeti cijelu Europu voćem i povrćem, i to izuzetno visoke kvalitete zbog vode koja je stara i mineralizirana. Obitelji Rotschild koja ima svoje poljoprivredne investicije u Indiji, te koja u 4
- 5. svojim rukama ima kontrolu nad kompletnom trgovinom u Europi, te koja posjeduje Svjetsku banku i MMF, ovo je dodatno sjelo na već inficirani žulj. Započinje udar I došao je trenutak kada je londonski bankarski kartel na čelu s vodećim svjetskim korporatistima odlučio pokrenuti svoj plan. Prvenstveno je aktivirao svoje političke marionete koje mediji predstavljaju kao najznačajnije državnike sveta. Naređeno im je da odobre vojnu intervenciju koja uključuje razaranje Libije i masakriranje s ciljem zastrašivanja naroda. Čak se ni dobitnik Nobelove nagrade za mir nije smio usprotiviti, već je pozvao na "oslobađanje" Libije od "diktatora". I Rusija je ovo podržala. Interes Rusije da podržava ovu NATO intervenciju, samo potvrđuje činjenicu da je i velika´Majka Rusija´danas samo jedna guzičarska kolonija trgovačkog Londona. Politika je isključivo biznis. Tada su nastupili pobunjenici iz tzv. Nacionalnog Tranzicijskog Savjeta (kojemu mediji prišivaju imidž pravedne organizacije) kojemu je krajnji cilj preuzimanje vlasti Gadafiju, te osnivanje nove Centralne banke u Begaziju (za račun Rothschilda i Londona) , te nove naftne kompanije koju će onda privatizirati sve vodene sisteme. Tome se pridodaje legitimnost i "demokratski svijet" preko iluminatske organizacije UN (kojom upravlja isti trgovački kartel iz Londona) koji će omogućiti francuskim korporacije (Veolia, Suez Ondeo i Saur) koje danas drže 40% svjetskog tržišta u poslovima sa vodom, da dobiju svoje vlasništvo nad cjevovodima. Druga zločinačka organizacija, NATO, dobila je također svoju ulogu koja se još uvijek krije, kako na kompletnom zapadu, tako i u nama svim zvaničnim medijima. Pod okriljem organizacije za zaštitu civila, dobročiniteljska Amerika je poslala NATO operaciju na Libiju kako bi tamo predstavljala ˝podršku pobunjenicima˝u borbi protiv okrupljele krvoločne Gadafijeve vojne sile. No što NATO uistinu čini u Libiji? Prva stvar, za koju postoji i obilje dokaza, jest da je jedan od zadataka NATO intervencije i razaranja Libijske ekonomije. Vodeni cjevovod ide paralelno s plinovodom i naftovodom i Libija je do sada, uz NATO intervenciju pretrpjela goleme infrastrukturalne štete. NATO bombarderi su zasuli ovaj cjevovod i veliki dio infrastrukturi razornim projektilima već u prvih par dana svoje dušobrižničke intervencije. 5
- 6. Gola istina jest da vladajuća elita, putem svojih alatki (NATO-a) ima cilj uništiti kompletnu Libijsku infrastrukturu, te embargom i agresijom stopirati životni progres, te prije svega 200 milijardi dolara investicije. Libija je poznata po izuzetno naprednoj građevinskoj industriji, te svojim djelovanjima NATO ima cilj stopirati izgradnju škola, bolnica, hotela, velikih stambenih kompleksa (500 000 njih koji su u izgradnji), te ugroziti 3,5 milijuna stranih radnika, od kojih je već 20 000 000 ostalo zbog posla nakon početka NATO intervencije. Zapad se plaši brzog razvoja Libije, i pod svaku cijenu, to je moralo biti preventirano. NATO svakodnevno bombardira bolnice, škole, silose s žitom, tvornice, hotele, infrastrukturu, džamije, plantaže palme i vinove loze, univerzitete, autobuse, putnička vozila. Mediji iznose vijesti o tome kako Gadafijevi sljedbenici siluju i masakriraju žene, no u istraživanjima nezavisnih novinara iz područja Tripolija i okolnih gradova koji su pretrpjeli napade pobunjenika nije se pronašao niti jedan podatak za osnovanu sumnju da su lokalni stanovnici ti koji ubijaju i siluju žene. Zanimljivo jest i to da nije formirana niti jedna međunarodna komisija za utvrđivanje istine, što je trebao biti prvobitni zadatak UN-a, no on je to vješto izbjegao. Stoga, zamislite, vojna intervencija je pokrenuta isključivo na temelju medijskih izvještaja i izjava pobunjenika!! Sam taj čin je kriminalan i sramotno je da niko nije reagirao na ovakav ishod događaja. Dakle, intervencija je pokrenuta na temelju laži. NATO namjerno ubija stanovnike, bombardira gusto naseljeni kvartove, a stambene zgrade u Libiji su tako građeni da su one tik jedna uz drugu te na mnogo katova. Obitelji su također brojne i ima jako puno djece. Po glavi obitelji između 4 – 6. Stoga je razmjer ovih pogibelji nezamisliv, ali i proračunat i ciljan. Npr. čak 18 NATO projektila je razorilo kompleks u centru Tripolija, gdje se nalaze nevladine organizacije za ljudska prava, visoki komitet za žene i djecu, međunarodna organizacija za mir i pomoć. Ako je zvanična funkcija NATO-a zaštita civila, kako je moguće da je NATO sa čak dvije razorne bombe izravno pogodio specijalnu školu za djecu s poteškoćama u razvoju koja je poznata škola i zgrada ˝pod zaštitom UNESCO-a˝? Na sreću djeca baš taj dan nisu bila u školi. No za vrijeme NATO intervencije u prvih 90 dana poginulo je i ranjeno 4700 civila. Među njima i brojka poginule djece, njih 109, s tim da je najmlađe dijete imalo tek 8 mjeseci. Svrha ovoga, osim zadavanja traume stanovništvu, jest i poticanje trajne humanitarne katastrofe. Tko su uopće ti pobunjenici? Pobunjenici, koji se zvanično nalaze unutar otpora Nacionalnog Tranzicijskog Savjeta, mladi su ljudi ispranog mozga kojima je obećano da će dobiti veliko bogatstvo i slobodu ukoliko ostvare svoje ciljeve. Među njima su pripadnici radikalnih islamskih organizacija, te postoje svjedočanstva da su ih njihovi vjerski vođe pozivali na džihad i ubijanje svakog policajca, svakog vojnika i svake osobe koja ne 6
- 7. podržava njihova načela. Među zarobljenim pobunjenicima su se nalazili čak i plaćenici iz ´Blackwatera´ zaštitarske privatne organizacije iz SAD-a, poznatoj još pod nazivom ´psi rata´, te Dyncorp-a. Ovi su plaćenici trenirani od strane NATO profesionalaca da postanu mašine ubojice, uz pomoć ovakvih privatnih organizacija kojima je cilj sijati krvoproliće. Među pobunjenicima se nalaze i mala djeca koja su odgajana od malih nogu kao ratnici te su privikavani na oružje i ubijanje – prava su budućnost ratnih strojeva za ubijanje. Potpuno identična situacija koja slijedi principe nastajanja crvenih kmera i problema u Jemenu s otimačinom djece i treniranja istih da postanu vojnici. Obilje fotografija potvrđuje da se u odredima pobunjenika nalaze maloljetnici naoružani do zuba. Grupe pobunjeničkih snaga, koje se prikazuju u medijima, koje vidimo u tenisicama i trenirkama bez adekvatne vojne opreme, u biti su samo manekeni za slikanje za potrebe globalističkih medija. Oni što "oslobađaju", ubijaju, opkoljavaju i razaraju su isključivo NATO snage i njihovi profesionalni ratnici i religijski fanatici potplaćeni i obučeni od strane američkih službi. Sve njih sigurnosne snage privatnih korporacija polaku ubacuju u Libiju kako bi se regrutirale u ostatak plaćenika. Takva pobunjenička sila je opljačkala zalihe naoružanja koje je do tada čuvala malobrojna policija. Zatim su počeli masovno ubijat svakog policajca i svakog vojnika na kojega su naišli. Pucali su s zgrada po civilima i mediji su ih predstavljali kao snajperiste državne vojske. Misorati, koji je 290 km istočno od Tripolija, glavnog grada Libije, bilježi događaj kada su pobunjenici za vrijeme svoje okupacije oteli oko 200 stanovnika tog grada, zatim su ih pred okupljenom masom zaklali, isjekli im tijela na komade, utrpali u vreće, zatim kontejnere i potom ih zapalili i bacili u more. To je bila manipulacija traumom kako bi se uvjerilo narod što će ih zadesiti ukoliko budu neposlušni. Postoje snimke ovog događaja. Ovako trenirani manijaci i strojevi za ubijanje znaju da je najjače oružje svakog rata silovanje – da to donosi najgoru traumu svakom narodu. Silovanje razara obitelji, uništava psihologiju zajednice, i ostavlja trajne traumatične posljedice po muževe i žene. Stoga ovi radikalci sprovode danonoćna mučenja i silovanja po kućama, često žene pritom i masakriraju i ostavljaju ih njihovim muževima kao jasnu poruku. Tako su žene u Libiji pretrpjele posebne žrtve u Libiji. NATO agresija iz zraka im ugrožava živote, a pobunjenici ih izlovljavaju i zlostavljaju. To je konkretan udar na jedno društvo. Jedan vođa pobunjenika je čak optužen da je snabdijevao pripadnike svoje vojske s stimulansima kako bi ovi mogli počiniti što više silovanja. Dakle, sva zbivanja koja se odvijaju u okvirima medijskog rata, propagande su bankarskih kartela s ciljem da se ljudi manipuliraju, te podrže masovni genocid nad jednim narodom. 7
- 8. U tome je očito i uspjelo. Kada se vlastelini sukobe, narodi i države se uvode u ratove. Tako je bilo u povijesti, tako je i danas. Libija je bila veoma prosperitetno socijalističko društvo, praktično bez kriminala i nasilja. Zato agenti CIA i MI6 oko nje pletu mrežu već trideset godina. Tu je i činjenica da se 2000 plemena, sakupljaju u Omladinskom nacionalnom forumu libijskih plemena i odaju podršku obrani Libije. Mediji potpuno prešućuju ove skupove, koji su najvažniji za donošenje validne procjene stupnja podrške koji ima Gadafi od svog naroda. Gadafi ima podršku svih plemena, i to je najveći problem za NATO. Uopće ne podržavam Gadafijevu politiku. U ovom postu sam iznosio informacije kako bi se čitatelj u što jednostavnijem obliku mogao suočiti s drugom stranom priče, a za to je bilo potrebno upoznati se s načinom njegove vladavine i usporediti ju s vladavinom njegovih ˝suparnika˝. No, da li su oni (Rothchildi i ostali pripadnici bratstva) zaista njegovi neprijatelji? On je bio nesumnjivo veoma blizak s vođama zapadnjačkog svijeta. Uz to, Gadafi je židov, rođen od židovske majke, čiji se korijeni, po mnogim izvorima isprepliću i sa samim Rothschildima. Ulaziti u tu novu granu ove teme je nemoguće jer je post i već sada predugačak stoga više o tome ima u priloženim linkovima. Očigledno jest da su zapadnjaci porobljeni teškim kreditima i prestrašeni imaginarnim islamskim terorizmom povukli još jednu stratešku odluku sukladnu svima ostalima u zadnjih nekoliko desetljeća. Je li Gadafi znao što ga čeka ili je sve stvar dogovora, ostaje (mi) otvoreno pitanje. Ali nesumnjivo je da za ovakve strateške poduhvate i biznis politike na najvišim razinama, najveću cijenu plaća nedužan narod, kojemu se uvijek i bez iznimke ispire mozak. ……………. http://www.duh-vremena.bloger.hr/post/libija--moc-medija-i-genocid-zlocinacke-organizacije-nato/13075675.aspx 28.08.2011. • Europska Unija i Amerika duguju Libijskoj državi 200 milijardi dolara za isporučenu naftu. • 2012 godine ističu koncesije velikih naftnih kompanija koje polažu pravo na Libijsku naftu. • Gadafi je zatražio vraćanje duga i zaprijetio je da će u suprotnom sklopiti međudržavne ugovore s drugim zemljama i kompanijama. Zbog toga je došlo do ovog neviđenog razaranje Libije. Je li libijski građanin imao razloga buniti se protiv režima Muamera el Gadafija? Mislim da nije. • Ako gledamo standard libijskog naroda i povlastice koje im pruža država imali su vrlo lijep i lagodan život. Živjeli su kao mali bogovi. Libija ima 6,5 miliona stanovnika, a ima 14 miliona registriranih automobila. Ako neko hoće studirati u bilo kojoj državi u svijetu on podnosi molbu i država mu osigurava stan, hranu, automobil, besplatno školovanje i mjesečnu stipendiju od 2300 dolara. • U Libiji se ne plaća voda, struja, plin i porez, a krediti se daju bez kamata. Ako u roku od pet godina ne možete vratiti kredit, država ga otpisuje ili vraća za vas. Ako hoćete kupiti auto vi dajete 20-30% od cijene, a ostalo dotira država. U Libiji za 10 dolara možete kupiti 85 litara benzina ili nafte. • U Libiji je hrana gotovo besplatna, 10kg kruha košta 0,15 dolara. • U Libiji njihovi građani ne rade fizičke poslove, sve su stranci. 8
- 9. Živila sam 10 godina u Libiji po raznim gradovima i nikada nisam vidila ni jednog prosjaka na ulici. • Libijci ne idu raditi po bijelom svijetu jer za to nemaju potrebe. • U Libiji ni jedan građanin nije izbačen ili mu je oduzet stan ili auto zato što nije mogao vratiti kredit, što nije rijedak slučaj po ovim takozvanim demokratskim zemljama koje su se okomile na Libiju. • Iskreno, žalim Libijski narod jer će se pretvoriti u najamnu radnu snagu, raditi za 100 dolara i gdje će im ove povlastice biti sve ukinute, a o lagodnom životu kakav su živjeli moći će samo sanjati. Par činjenica o životu u Libiji pod Gadafijem: - • beskamatni krediti; • u toku studiranja prima se prosječna plaća za to zanimanje; - ako ne nađeš posao nakon završenog fakulteta, država plaća kao da radiš u struci; • po stupanju u bračnu zajednicu, država poklanja stan ili kuću; • kupovina vozila po tvorničkoj cijeni; • nikome ne duguju ni centa; • Europska Unija i Amerika duguju Libijskoj državi 200 milijardi dolara; • besplatno zdravstvo (medicinska sestra na svakog pacijenta) • besplatno obrazovanje; - 25% ljudi visoko obrazovano. Da li je to dovoljno činjenica za razaranje Libije? Prof. Dr. Sc. Vjekoslava Sankovic Simcic, MArch. President of ICOMOS in BiH Emerika Bluma 7/III 71000 Sarajevo Bosnia and Herzegovina 9